Sedmo poglavlje: Kako doš'o, tako poš'oMrak je već počeo da pada kada sam krenuo ka džungli da vidim šta će uraditi sa bombom i otvorom. Sa mnom su išli Bun i Čarli. Usmeravao sam ih, ne znam ni sam kako. Nekako sam došao do ideje da je Rejčej Blejk htela da baš ja pronađem otvor u zemlji, baš onu noć kad se pojavila u belom. Setio sam se da je stajala baš na tom mestu. Šta je zapravo htela da mi kaže? Da li je htela baš to da mi pokaže ili sam ja zapravo sve to sanjao. Pomalo izmoren od dugog hodanja seo sam na drvo. Čuo sam Lokov glas u blizini tako da se nismo dugo zadržavali. Bili su previše glasni, a i previše blizu. Nakon nekoliko minuta došli smo do njih i ugledali nesvakidašnji prizor. Tu je bila i Danijel Ruso, žena koju sam sreo juče u šumi. Čudna žena. Bila je previše glasna iako je ostali nisu puno konstatovali. Vikala je na sav glas, dok su Džek, Sajid, Lok i Sojer (za kog ne znam otkud tu) i dalje kopali oko metalnom otvora. Za razliku od prošlog puta, video se veliki deo metala, zahvaljujući njima. Bio je to očigledno neki bunker u zemlji.
„Sajide, ne smete to otvoriti!“ Vikala je Ruso. „Molim vas! Uništićete nas sve!“
Oni zaista nisu obraćali pažnju na nju. Nastavila je.
„Džek, saslušajte me! Molim vas! Umrećemo.“
Džek je nervozno, kao u inat kopao sa drvetom oko metala. Nije hteo da je sluša.
„Kada nam budeš rekla o čemu se radi, možda i prestanemo!“ Rekao je Sojer kopajući.
Džom Lok je stajao u uglu sa Sajidom pokušavajući nešto da napravi. Video sam da drže bombu u rukama. O Bože, samo nam je još to trebalo! Veći deo otvora je bio iskopan. Ne znam samo kako su uspeli da ga iskopaju toliko. U trenutku kada je Sojer pričao sa Ruso, video sam Harlija kako se približava. Kako nas je on do vraga našao?
„Danijel moliću te da odeš odavde.“ Prišao joj je Sajid i rekao tiho.
„Sajide, molim te. Urazumi se! Ovo neće biti dobro! Saslušajte me !“
„Divljakušo, odlazi!“ Sojer je rekao u svom stilu.
Primetio sam da Francuskinja plače. Sitnim, jedva vidljivim koracima krenula je unazad govoreći.
„To nije trebalo da se desi. To nije trebalo da se desi! Bar ne dok sam ja ovde!“
Nestala je u šumi. Sajid i Lok su počeli da nameštaju eksploziv oko otvora. Korak po korak, ubrzo je ceo metalni oklop bio uvijen sa žicom. Bomba je zaista bila velika. Čarli i Bun su gledali u njih očekujući svaki trenutak veliki vatromet. Zaista su bili nepodnošljivi, pogotovo kada su zajedno. Nije mi se sviđalo ovo. Možda je Ruso bila u pravu.
„Možda bi mogli sada da se udaljite.“ Rekao je Lok. „Mislim da je vreme da vidimo šta krije ovo ostrvo.“
U trenutku kada su svi krenuli u zaklon primetio sam Harlija kako kruži oko metalnog otvora pomerajući glavu levo-desno. Nešto mu se nije sviđalo. Čini mi se da sam čuo kako govori sebi u bradu da to nije moguće, da je sve san. Ne znam šta mu je to značilo, samo znam da mu se to što vidi nije dopalo. Krenuo je da nam maše. Sajid je u tom trenutku pritisnuo dugme za aktivaciju bombe i sat je počeo da otkucava. Trideset sekundi!
„Ne! Ne možete ovo da uradite! Sajide prekini!“
„Harli skloni se odatle! Bomba je aktivirana!“
„Džek! Prestanite! Ovo nije dobro! Umrećemo svi! Stanite!“
„Harli beži! Dvadeset sekundi do eksplozije!“
Harli je nepomično stajao kao ukopan u zemlju. U tom trenutku video sa Loka kako trči prema njemu. Ovo se zaista neće završiti dobro! Nisam to mogao da gledam. I kao u filmu, iz šume je izašla Kejt. Baš pravo na eksploziv.
„Kejt, trči ka nama! Bomba! “
Kejt nije trebalo dugo ubeđivati. Krenula je da trči ka nama istog trenutka. Očigledno je bila u svoj toj priči, o akcionim herojima. A stvarno joj je i dobro stajala ta uloga. Deset sekundi.
„Harli,Džone! Trčite!“
Bilo je napeto. U tom trenutku video sam Harlija kako nam se približava. Iza njega, daleko iza njega Džon Lok je hodao polako. Držao je se za noge. Nije mogao da hoda. Pet sekundi!
„Džone, beži odatle! Bomba će...“
Eksplozija! Velika eksplozija! Zaronio sam glavu u zemlju i osetio kako nešto pada po meni. U ušima mi je zujalo, a ništa nisam video od dima. U daljini je sve svetlelo. Osetio sam podrhtavanje zemlje, ali nakon nekoliko sekundi se sve zaustavilo. I svetlost je prestala. Samo vatra malo dalje, i mnogo dima. Čuo sam neke glasove u daljini, ali nisam mogao ništa da razumem. Zujenje je bilo nepodnošljivo. Pogledao sam ispred sebe i video Harlija kako leži sa rukama na glavi. Ubrzo je počeo da ustaje. Bilo mu je dobro! Hvala Bogu! Malo dalje sam video i Kejt, i ona je bila dobro. Svi su bili dobro! Osetio sam olakšanje. Čuo sam da neko viče Džona, ali on se nije odazivao. Zatim sam čuo kako Džek viče u pomoć. Nakon nekoliko sekundi sam se stvorio blizu otvora i video Džeka kako sedi pored Loka.
„Biće sve u redu Džone! Ne brini se! Biće sve dobro!“
Kako sam se potpuno približio tako sam osetio mučninu u stomaku. Džon Lok, misteriozni čovek, nije imao noge. Štaviše, mislim da nije bio ni živ.
***
22.09.2004Aerodrom je već bio krcat, iako je bilo rano ujutro. Štaviše još uvek nije počelo ni da sviće, a bilo je previše ljudi.
Gde su, do vraga, svi putovali ovo jutro? Lana je otišla da nam kupi kafu, a ja sam ostao na klupi čitajući jučerašnje novine.
„Lido...“
Čuo sam nepoznat glas. Podigao sam glavu u visinu nepoznatog čoveka. Mislim da sam ga odmah prepoznao.
„Vi?“ Progovorio sam tiho, a zatim pogledao okolo ne bih li video Lanu. Nje nije bilo.
„Dozvoli mi da ti kažem nešto!“
„Gospodine prestanite da mi dosađujete! Pozvaću obezbeđenje!“ Ustao sam.
„Lido! Saslušaj me! Onaj dan, kad sam te zaustavio na ulici...“
„Idite, neću da vas slušam!“
„Onaj dan... To mi je bilo rečeno da treba da vam kažem! Bilo mi je plaćeno!“
Gledao sam u „poznatog“ čoveka i ćutao. Nije mi bilo jasno o čemu priča.
„Kada sam rekao da treba da idete...To je bila laž...Oni su me platitli!“
„Ko vas je platio? O čemu pričate? Ništa ne razumem.“
„Lido, oni će vas ubiti, baš kao što su ubili Rejčel. Morate da odete sa ovog aerodroma i iz ove zemlje. Evo...“
„Gospodine, ko je ubio Rejčel? O čemu se radi?“ Osetio sam drhtavicu.
„Hanso. Ne smete otići Oceanicovim letom. Oni vas posmatraju. Oni sve znaju. Znaju da vi i vaša b...“
U tom trenutku je naišla Lana.
„Dušo, ko je onaj čovek?“ Pogledala je ka njemu dok se polako udaljavao.
„Mislim da je taj čovek radio kod bake u firmi...Nije mi se prestavio...Samo je hteo da me pozdravi...“
„Aha...Evo kupila sam nam kafu. Nije bilo obične, pa sam uzela nes.“***
Da, kao što sam i mislio. Džon Lok, famozni, misteriozni čovek je bio mrtav. Ležao je nepomično, bez obe noge. Nisam mogao da ga gledam. Nekoliko sati kasnije, kada je Čarli uz pomoć Buna sklonio njegove ostatke, i kada su svi došli sebi, Džek je počeo da gleda u veliku rupu koju je napravila bomba.
„Mislim da bi trebali da vidimo šta ima dole...“
„Sojere, kako to misliš? Lok je upravo poginuo! Moramo da se vratimo u kamp i obavestimo sve!“ Kejt je tiho rekla.
Bila je u šoku, ali ne blizu ni kao Harli. Prišao sam Harliju da vidim da li je dobro.
„Harli...“
„Lido, nisu trebali to da urade...“
„Harli o čemu pričaš?“
„Nisu trebali da ga otvore. Uklet je. “ Harli je počeo da plače.
„Harli...“
„Tu su brojevi.“
„Brojevi? Koji brojevi?“
„Na otvoru. Na otvoru se nalaze brojevi. Brojevi koji su me doveli ovde. Brojevi koji su me uništili. Brojevi koji su ubili mog dedu. Brojevi koji su mi zapalili kuću. Brojevi koji su mi srušili restoran. Brojevi...Koji su mi pomogli da dobijem na lotou...“
„Harli, u šoku si! Smiri se! Hajde da se vratimo u kamp. Pomoći ću ti!“
„Kamp? Lido!!! Nemam šta da jedemo! Nemamo gde ni da spavamo! A sada ćemo i umreti!“
„Harli, to što je Džon Lok nastradao ne znači da ćemo svi! Hajde! Ustani i idemo!“
Nakon nekog vremena smo krenuli u kamp. Sojer i Džek su ostali na tom mestu, a svi ostali su krenuli sa nama na plažu. Dogovorili smo se sa njima da ujutro Kejt i ja dođemo do njih i da pokušamo da uđemo.
Trebalo nam je nekoliko sati da dođemo do kampa, a zatim nekoliko sati da im kažemo za Loka. Nije nam bilo svejedno. Šta više, bilo mi je žao Loka. Mislio sam da je on dobar čovek.
Sedeo sam na kamenu i gledao u okean. Mogao sam se zakleti (ponovo) da sam video Rejčel Blejk kako stoji i klima mi glavom. Kao da je htela da mi kaže DOBRO OBAVLJEN POSAO.
***
19.09.1990.
„Lido, srećan ti rođendan!“
„Hvala bako!“
„Kupila sam ti nešto! Otvori brzo!“
„Da li ti se sviđa?“
„Da.“
„Lido zašto si tužan? Ne sviđa ti se poklon?“
„Ne bako...Poklon je lep. Nedostaju mi roditelji. Hoće li doći na moj rođendan?“
„Lido...Sećaš se kada sam ti rekla da su oni daleko odavde...“
„Da! Na onom čarobnom mestu...Iza sedam mora...“
„Da, tamo. Oni neće dolaziti više. Rekla sam ti to...Nemoj mili da plačeš...Znaš šta?“
„Šta bako?“
„Ti ćeš otići tamo...“
„Stvarno?“
„Da! Jednog dana! To će biti tvoj poklon za rođendan! Jednog dana ćeš otići tamo i pronaći ih! “
„Bako, jel to sledeće godine?“
„Potrudiću se da to bude sledeće godine! A sada idi da se igraš sa drugarima! Brzo! Dođi da te poljubim!“
***
Kao što smo i obećali Kejt i ja smo ujutru bili kod Džeka i Sojera. Oni su već bili spremni za ulaz u otvor. Samo su čekali nas i kanap koji smo trebali da donesemo. Otvor je bio dubok, ako se ne varam, jedno deset metara. I mrak. Ništa više.
„Kejt i ja smo se dogovorili da ona siđe. Mislimo da je najlakša. Posle nje možemo i mi.“
„Pegava, ti bi da ispitaš teren? “ Pitao je Sojer.
„Ako nemaš ništa protiv...“
„Mislim da ćeš se snaći. Ko zna šta si uradila kada te je detektiv prevozio...“
„Sojeru!“
„Šta bi Gilgamešu?“ Rekao mi je.
„Prestani i pomozi nam da je spustimo.“
„Kejt, bićeš dobro?“ Pitao je Džek.
„Ako mi bude bila potrebna pomoć vrištaću.“ Nasmejala se i stavila kanap oko struka.
Kejt zaista nije bila teška. Šta više, sve je išlo lako, sve dok u jedno trenutku nije počela da viče.
„Vucite me odavde! Brzo!!! Vucite me gore!“
Ne čekajući ni trena počeli smo da je izvlačimo, ali sada sa velikim naporom.
„Kejt drži se! Izvlačimo te!“
„Požurite! Ovde nekog ima! Brzo!!! Aaaaaaa!“
I odjednom, sve što smo izvukli bio je samo kanap na kom je Kejt bila. Više ni traga ni glasa od Kejt. Pogledali smo u rupu, i sve što smo videli bila je tama.
Wed Jul 14, 2010 11:29 pm by HeadBurn3r.